Tarte aux figues, Dalmatia Gourmande, Pučišća

Dolazimo na autobusni kolodvor ranije od predviđenog. Otkucava deset sati, sjedimo na našim mjestima, ljudi oko nas se bune da je rezervacija za isto sjedalo prodana više puta. S nama je još četrdesetak-pedesetak ljudi, onoliko koliko treba da bus bude pun pa čak i koji čovjek više, nesukladno svim prometnim pravilima. Ostavljamo Zadar i nikad ne počinjemo voziti brzo.

Vruće je, radi klima, rashlađuje bus taman toliko da osjetimo miris prašine iz sjedala. Svira radio volim dobru zabavu i sve što vole mladi. Stajemo, non-stop stajemo, neka mjesta imaju i po tri stanice, stajemo na svakoj. Nakon tri sata izlazimo na autobusnom kolodvoru u Trogiru. Imam osjećaj da mi se japanke lijepe za užegli asfalt. Upoznajemo se s Dalmatiom Gourmande i M., njenom jačom polovicom.

**

Ulazimo u njihov stan, jedna žena nas ljubi i srdačno dočekuje; druga, starija, nas gleda bez puno riječi. Ne znam gleda li nas strogo ili je to starost koja gleda. Lijepa je; čvrsto mi steže ruku. Kasnije će me naći samu na terasi, sjesti pokraj mene i reći mi: Dobar ti je, dobar ovaj tvoj momak, kao da se poznajemo cijeli život. A momku će pričati kako su Talijani odnijeli kip sv.Ilije iz crkve na brdu, onda, još u ratu. Kojem ratu, nona, pitam je da je zbunim, lijepa je kad se zamisli. Je l’ zadnjem?

Da, nego kojem nego zadnjem! Okrećem se Trapezu, pitam ga razumije li što nona govori i dodajem mu na francuskom: To nije bilo u zadnjem ratu, nego u Drugom svjetskom. Ili joj je onda bilo teže ili je to zbog straha jer tad cijeli jedan život stajao ispred nje. Gledamo je s divljenjem. Nona zna zaustaviti vrijeme.

**

Maja i ja radimo ono što je Trapez krivo zapamtio kao ćukulam , ćakulamo do besvijesti. Tako smo odlučile napraviti tarte sa svježe ubranim smokvama koje je po povrtaku s plaže donijela Majina mama. One divne, slatke i ljepljive smokve kakve u Bordeauxu ne mogu naći. Nisam sigurna treba li vam recept ili su dovoljni dobri ljudi i spontano donesena odluka. Ukoliko vas zanima recept, Dalmatia Gourmande ga je, uz fotografije, objavila na svom blogu (klik!).

**

U Bordeauxu donesena odluka da ćemo ove godine posjetiti Istru ili Kvarner se završava u ćukulamu  s nonom. Ne da nam se truckati prema Istri iz Trogira, ljeto i autobus, čini nam se odjednom predaleko. Ne da mi se ni trajektom dugo putovati. Šolta ili Brač?

Nona, jeste li bili na Šolti, pitam je.

Jesan, jesan, kad san prvi razred završila, davno ti je to bilo, smije se i dodaje : Ne znan više kako je tamo.

A dobro onda, ako je tako, ići ćemo Na Brač!

Na Brač?, gleda me s nekim, samo njoj poznatim uspomenama koje su joj se probudile u očima. Lip je Brač, lip, u Pučišća treba ići. Pučišća su lipa.

Mjesto koje nona pamti kao najveće na otoku, kad je Jadran kamen hranio mještane. Mjesto koje je otad promijenilo i lice i naličje, u kojem smo proveli tri najmirnija dana godišnjeg odmora. I mjesto u kojem sam si dala za zadatak kušati crni rižot u nekoliko restorana. Jer naime…

Tandem Dalmatia Gourmande nas je dočekao s cijelim malim programom: gdje ćemo na kupanje, kada u šetnju, u koji restoran na večeru. Domaćini su koji se stalno pribojavaju da vam je hladno pa ako nije da vam je vruće, da vam je jelo ili neslano ili preslano, da smokve nisu dovoljno zrele pa ako kažete da jesu, onda da nisu dovoljno slatke.  Ukratko, domaćini uz koje ne stignete ni reći ako vam što treba jer su prije vas pomislili na to. Prije našeg dolaska, pao je dogovor za menu, ja sam poželjela pravi domaći crni rižot, spremljen u kuhinji jedne Dalmatinke. I kad je stigao na stol, Trapez ga je prvo par minuta gledao, ne mrdajući.

Meni staje knedla u grlu pa pitam na francuskom: Je li sve u redu? Smeta te crna boja?

Ne, ne, odgovara mi, baš boju gledam; ovo sam jelo vidio nekoliko puta, ali nikad ovako lijepe sjajne boje.

Nakon tih nekoliko isprobanih, zajedno zaključujemo da je Majin bio najukusniji. Ako ikad objavi recept za njega, preporučamo ga iz prve ruke! A Trogir… u Trogir ćemo i dogodine, nona je tako zapovidila.

© (a)cro(b)atie