Put u Baskiju, 2. dio

Na Uskrs nas je dočekala kiša. Bez obzira na ljepotu oblačnog neba u Baskiji, moram priznati da nisam bila oduševljena. Pomislila sam kako ništa od mojih šetnji farmama, kako će u gradu sve biti zatvoreno i kako ću dan provesti u apartmanu.

Sreća pa se optimist u ovoj priči nikad ne obeshrabri. Nakon što smo iz zezancije nekoliko puta kišobranima na plaži ispisali (a)cro(b)atie i izazvali znatiželjne poglede: auto, pravac Bayonne i lijepo iznenađenje! Nakon posjeta baskijskom muzeju u kojem su me posebno oduševili alati za pripremu sira i čokolade pridružili smo se masi posjetitelja manifestaciji na obali Nive koju nisam ni predvidjela za putovanje budući da mi Bayonne nije bila na listi mjesta za posjet.

Bayonne je, osim čokolade, na svjetskoj razini poznata po proizvodu koji s njom nema nikakve sličnosti: pršutu iz Bayonne (jambon de Bayonne) koji je upravo ove godine proslavio proslavio okrugli rođendan. U njemu su uživali Rablais, Henri IV i Louis XIV.

Pri sušenju pršuta iz Bayonne, upotrebljava se sol iz Salies-de-Béarna. Ovaj grad se razvio oko izvora slane vode iz koje se dobiva sol koja vjerovatno najpoznatiji proizvod grada. Legenda kaže da je Gaston Phoebus u 14.stoljeću ubio vepra koji je pao u taj izvor i da su ga lovci našli sljedeće sezone, savršeno konzerviranog. Budući da je pršut iz Bayonne zaštićen proizvod*, pri proizvodnji se upotrebljava isključivo ova sol koju «rodni grad» slavi manifestacijiom koja se održava u rujnu svake godine.

Na fotografiji možda možete primijetiti crvenkastu boju pršuta. Riječ je o tankom sloju crvenog začina koji se proizvodi isključivo u Baskiji i koji pršutu daje poseban okus i kojem ćemo posvetiti poseban post.

Za kraj posjeta Baioni, degustacija baskijskog ovčjeg sira (čije ću farme posjetiti sljedeći put, kada ne bude kiše:) i suhomesnatih proizvoda od koji na listu najdražih ulaze: kobasice od veprovog i pačjeg mesa.