Toulouse: la ville rose, 1.dio


Kad sam bila klinka, voljela sam činjenicu da sam rođena 11. studenog. Moj rođendan je malo tko zaboravljao. Voljela sam biti voljena na taj dan.

**

Dopisujem se s Lucijom. Ona bi preselila u zemlju u kojoj nikad nije bila. To kod mene provocira sljedeću empatiju :

Super mi je kad ljudi zamisle da negdje žele živjeti i zamišljaju da je taj život nešto što  vjerovatno uopće nije. I razumijem te, ja bih sutra preselila u Toulouse!

**

Za razliku od nje, ja sam u Toulouseu bila dvaput, ali ta dva puta se skoro pa ne računaju. Bili su to boravci to « od danas do sutra ». Nemam putopisni post, nemam stotine fotki i desetke adresa. Kad se vratim u Toulouse, a vratit ću se već sljedeći mjesec, neću biti pametnija po tom pitanju. Ne želim biti pametnija po tom pitanju.

Dvaput « od danas do sutra » je dovoljno da kažem: Tolouse je grad u kojem se osjećam bezobrazno doma. Zrak je drugačiji; u njemu se miješaju mirisi asfalta, ispušnih plinova i prašine. Poznato? I meni, samo ovdje to miriši i dobro je.

Osjećam se toliko doma da pokraj bazilike St. Sernina prolazim poput nekog drskog derišta koje ne zna što mu je pred nosom. Spontano, logično ne ulazim: ja sam doma, nisam turist.

Volim tuluške kuće od sitne crvene cigle, obalu Garone, mostove i trgiće. Ako kuće od cigle zamijenimo kamenima, u Bordeauxu smo. Ali ne, Toulouse je pitom.

To je i jedini grad u kojem volim metro. Mogla bih se voziti od terminusa do terminusa samo kako bih slušala nazive stanica na okcitanskom.

**

Prvi proslavljeni rođendan u Francuskoj… Rano ujutro sam išla prošetati gradom. Bio je čudno prazan, zastraćujuć možda i bilo je hladno. Htjela sam pozvati dečkove prijatelje na čašu vina jer tad nisam imala svojih. Nešto jednostavno, ali biti s nekim, biti u čoporu. I onda sam, po povratku doma saznala da je na moj rođendan i državni praznik, da je produženi vikend i da nemam koga pozvati jer su svi otišli negdje. Ove godine će biti nedjelja, nema produženog vikenda, mogu pozvati koga hoću. Ali neću.

S vremenom sam usvojila nekakvo feštanje rođendana prije datuma: slaviti godinu koja je prošla i sjetiti se svega što sam u njoj proživjela, što me zauvijek promijenilo.

**

11.listopad u Toulouseu, slavim svoj rođendan u tom trenu potpuno nesvjesna toga. Sjedamo u restoran, biramo stol-bačvu za vino na nogostupu i ja slavim pijući vino i jedući najbolji grah u životu. Odrastam, starim, u skladu s tim ukusi se mijenjaju: ta proslava je dovoljna. No, postoji tu nešto u skladu s rođendanom. Nije puhanje svjećica, ali tuluški običaj kaže: nakon graha se  ima  pravo zaželiti želju :)

Publicités

Gers, francuska Toskana


Prije povratka u Bordeaux, sjedamo na ručak u restorančić-knjižaru “Le Cochon Bleu”. Onako, nasumce odabiremo mjesto. Nismo za njega čuli, nismo ga guglali, nije nam ga preporučio vlasnik B&B-a u kojem smo odsjeli. Odresci pačjih prsa na hrskavom aromatičnom bagetu i ratatouille, za oboje.

« Žao mi je, ali morat ćete se malo strpjeti ili Vam predlažem da se odlučite za nešto drugo », govori nam konobar. Strpjet ćemo se. U Gersu se lako strpjeti. Čvrsto vjerujem kad se ljudima i žuri u Gersu, da je ta žurba obojana i lišena svake panike. Imam pravo na bajke, mi u Gers ipak odlazimo samo na vikende.

Jer…

…satima možemo gledati u žuta polja suncokreta,

…volimo iznenađenja koje otkrivamo nakon brežuljaka koji su ispred nas,

…se još uvijek sjećamo okusa meda kojeg smo probali prije godinu dana,

…volimo brojati razbacane kamene kućice s velikim cvijetnim dvorištima izvan sela,

…je jedna od najboljih foie gras u zemlji na dohvat ruke,

…je jedemo bez grižnje savijesti: za svako predjelo,

…nas njihova vina često podsjete na ono najljepše: vino je poezija.

Ce diaporama nécessite JavaScript.